Davor i Anđela Rostuhar

„Da sam ptica“ predstava je koja u fokusu ima uvijek aktualan problem izbjeglištva. Bolna je to tema i ovih prostora. Očekujete li različite reakcije s obzirom na gradove u kojima igrate? 

Teško mi je to odgovoriti. Mislim da će predstavu dolaziti gledati ljudi koji imaju to iskustvo. Bilo je do sada dosta emotivnih trenutaka, ali ljudi se i smiju. To su i neka izvantjelesna iskustva. Zafrkavam se malo, ali mislim da se može reći izvankazališna iskustva. Dogodi se trenutak stvarnosti koji je izvan kazališta, privatni trenutak emocije s publikom koji se rijetko kada doživi. To je po mom mišljenju najljepše što se može dogoditi. U jednom trenutku smo zajedno plakali i mi na sceni i publika. Tako je bilo nešto lijepo i sveto. Bio je kao neki trenutak molitve, predanja, obraćanja. Općenito kazalište osjećam kao molitveni hram i doživljavam da se u tim predstavama mi obraćamo i predajemo životu i svemiru, kao da predajemo te priče i traume, ali i ljepote i smijeh Bogu. To je još jače izraženo kod predstava kao što je ova, koja nosi tu istinu koja je vezana uz tebe privatno i ljude koji je gledaju.

Jesu li te emocije vlastitog iskustva odlaska iz rodnog grada i dalje prisutne, jesu li dio Vašeg identiteta?

Mislim da to nikad ne može nestati iz čovjeka. To vas obilježi za cijeli život.

Je li zahtjevno u predstavi teške tematike kao što je „Da sam ptica“ uvesti i humorističnu komponentu?

Nije, to je baš dio bosanskog mentaliteta, humor je nešto urođeno, dio identitet pričaju, uvijek se ubaci nešto što je apsurdno smiješno. Mislim da humor produbljuje život. Ako biste inzistirali na tuzi bez humora, teško da biste preživjeli. Taj humor izlazi iz životnih situacija.

Majka ste troje djece. Često Vas u intervjuima pitaju kako sve stignete. Mislite li da bi Vas to pitali da ste muškarac?

Ne bi, to su uvijek pitanja za žene, ali mislim i s pravom. Mislim na onaj dio majčinstva koji se stvarno odnosi na ranu dob djece. Imam ja prijateljice koje me demantiraju. One smatraju da je to zato što sam odrasla na ovim prostorima i da sam to tako prihvatila. Smatraju da ne bih tako mislila da sam odrasla, primjerice u Engleskoj, gdje se u startu muškarac angažira. Možda je to istina, ali moje je iskustvo da je majka u prvim godinama života možda ne potrebnija, ali primarnija djetetu. Dijete je tih devet mjeseci vezano uz otkucaje majčina srca, disanje, kemiju, mislim da su oni jedno. U trenutku kad se razdvoje, mislim da dijete i dalje ostaje vezano uz fizički kontakt i bliskost. Zato mislim da nije isto. U tim je ranim godinama ženama teže. Imaš neke alarme u sebi koji ti ne daju da se lako odvojiš od djeteta. To je individualno, ali mislim da je biologija tu jako važna. Zato se to pitanje postavlja majci. Stvarno je teško kad si prva potreba djeteta i ne može te nitko zamijeniti. Tada je teško to sve hendlati. Negdje nakon pete godine dijete se počinje odvajati. To je moje iskustvo i ne mogu generalizirati.

Sami kažete da ste pričljiva osoba, a često glumite šutljive žene. Volite li te uloge, karakterne, teške?

Volim te introvertirane likove. Mislim da sam po prirodi nervozna i nemirna osoba i možda čak hiperaktivna. Sama sebe umorim. Možda me stvari uznemiruju pa ja imam potrebu sve iskontrolirati. Puno zabavljam druge i pričam jer ne mogu izdržati tišinu. To mi izaziva nervozu i nesigurnost. Naporno mi je. Ne mogu se odmoriti kad sam sama. Kad dobijem ulogu u kojoj ne govorim, tada dobijem legitimitet tog prostora u kojem mogu šutjeti. Odmorim se u tim ulogama gdje malo govorim.

Mislim da sam razvila tu svoju ekstrovertiranu osobu kao neku obranu i da sam po prirodi introvert. Svi koji me znaju sada umiru od smijeha. No, mislim da sam dobar dio života bila intenzivni introvert, ali moguće da sada više i nisam. Kao dijete sam bila jako sramežljiva, iako mi roditelji kažu da se to nije moglo primijetiti.

Ja sam to proživljavala u sebi. Mislim da humor produbljuje život. Ako biste inzistirali na tuzi bez humora, teško da biste preživjeli.

Postoji li uloga u karijeri koju smatrate prekretnicom?

Ljudi me i danas prepoznaju po filmu „Oprosti za kung fu“. Kroz taj sam film došla do šire publike, a to je za glumca bitno. U kazališnom smislu to je bio rad u „Teatru EXIT“, predstave s Edvinom Liverićem i Sašom Anočićem koje su nas baš odredile i dale nam vjetar u leđa.

Vi ste kao vrlo mlada postala predavačica na „Akademiji dramske umjetnosti“ u Zagrebu, a zatim ste dali otkaz shvativši da ne možete i glumiti i predavati. Je li to bilo hrabro ili jedino moguće?

Mislim da sam premlada došla na „Akademiju“, imala sam 27 godina. Događalo se da su mi u klasi bili ljudi mojih godina. Ja jesam bila asistent, ali sam često vodila klasu, dosta sam radila samostalno. To mi je bilo jako zahtjevno. Nisam bila glumica koja je došla na „Akademiju“ zato što ne radim. Ima puno kolega koji se nađu u tom pedagoškom radu i za to imaju vrijeme. Ja sam pak bila u naponu snage, svaki dan proba, snimanje, svako popodne rad sa studentima i svaka druga večer predstava. To je neizdrživo ako želite imati i neki privatni život. Izdržala sam tako četiri godine. Znala sam da još hoću glumiti i tako sam odlučila otići. Puno zabavljam druge i pričam jer ne mogu izdržati tišinu. To mi izaziva nervozu i nesigurnost. Naporno mi je. Ne mogu se odmoriti kad sam sama. Kad dobijem ulogu u kojoj ne govorim, tada dobijem legitimitet tog prostora u kojem mogu šutjeti.